RASTI U DUHOVNOSTI ODOZDOL

Kanon pustinjaka i njegov razvoj

 

Marianne Shlosser

Jedna od rijetkih, ali značajnijih inovacija Kanonskog Prava (KPC) iz 1983. godine, izričito je priznanje pustinjačkog života kao oblik posvećenog života (Vita consecrata).

U odjeljku "Instituti posvećenog života", kao i o redovništvu i svjetovnim institutima, nalazimo u kanonu 603 i 604 dva oblika života izvan zajednice, eremiti i posvećene djevice (virgines consecratae). U oba slučaja nije riječ o "novim oblicima" života po evanđeoskim savjetima, nego najstraijima uopće.

Dok je staro KPC iz 1917. g. kao uvijet za "posvećeni život", po kanonskom pravu, priznavalo samo pripadnost redovničkoj zajednici (kan. 487), po čemu se, prema odobrenom pravilu i pod vodstvom poglavara, živjelo po evanđeoskim savjetima, novo crkveno pravo priznaje i druge oblike života pojedinaca koji ostaju pod vodstvom i odgovornošću mjesnog biskupa.  Riječ je dakle o obliku posvećenog života koji se poziva na kan. 603:

§ 1. Osim ustanova posvećenoga života, Crkva priznaje pustinjački i osamljenički život, kojim vjernici strožim odvajanjem od svijeta, šutnjom samoće, postojanom molitvom i pokorom posvećuju svoj život Bogu na slavu i za spasenje svijeta.

§ 2. Pustinjak, kao Bogu prikazan u posvećenom životu, priznaje se u pravu ako tri evanđeoska savjeta, potvrđena zavjetom ili kojom drugom svetom vezom, javno prihvati pred dijecezanskim biskupom i pod njegovim vodstvom provodi svoj način življenja.

Kako je došlo do nastana "kanona za pustinjake"? 

Ugrađujući taj kanon u KPC, računalo se na "pokret odozdol": Kanon 603 nije uzet iz vjetra kao teorija, nego je reakcija na pustinjački život koji ponovno cvate nakon II svjetskog rata u različitim oblicima u Crkvi. U smijeru tog razvoja, ne slučajno, tema "pustinjaštva" pokretana je i za vrijeme II Vatikanskog Sabora. U fazi priprava za sabor, odgovorna kongregacija za redovnički život, zaključuje jasno: Pustinjački život je dostojan pohvale i treba se gorljivo toga pridržavati". U tom su kontekstu spomenuti anahoretski redovi (kartuzijanci i kamaldoležani), pa tako i pustinjački život u osobitom obliku ovisnosti o samostanu ili zajednici. Tada je bilo moguće pomisliti samo na, priznat od strane kanonskog prava, "Bogu posvećeni život" samo u povezanosti sa zajednicom. 

S druge su pak strane biskupi predlagali tijekom sabora da se ovom pradavnom obliku nasljedovanja Krista povrati pripadajući status u KPC. Biskupi Petrus Veuillot iz Angresa, Roo iz Vankuvera i Alfred Couderc iz Viviersa, govorili su o iskustvu rastućih brojki pustinjačkih zvanja. Posljednji među njima je govorio, kako bi oni koji osjećaju poziv u pustinjaštvo željeli sami odrediti "principe" svog života - što je svakako bilo zanimljivo u odnosu na duhovnosti i pravo: "Željeli bi žarko da im se Crkva pokaže kao Majka, pomažući u mudrosti i iz iskustva i prije svega pripravljajući mlade svećenike da budu mudri voditelji i duhovnici. Sami pustinjaci u svojim zabrinutostima, ali i biskupi mole da se sabor zauzme za tu stvar i ne ostavlja je ne razriješenu".  Biskup iz Viviers -a je zahtjevao upute za sve biskupe. 

 Eha tih glasova su vidljiva u dokumentima sabora, kada se s velikim poštovanjem govori o "samotnom životu" (vita solitaria), na primjer u dekretu o prilagođenoj obnovi posvećenog života (1b) i u Dogmatskoj konstituciji o Crkvi (43a). Ipak, u radu nad novim izdanjem KPC, ove su sugestije prihvaćene, moglo bi se reći, na neočekivani način. 

...

Kao plod prve sheme iz 1966. g. kanon o pustinjaštvu obuhvaća samo jedan jedini akapit. Odogovara on manje više prvom paragrafu današnjeg kanona u kojem je riječ o nutarnjem sadržaju pustinjačkog života: pustinjak je opisan kao posvećeni vjernik,  koji provodi svoj život u "potpunoj osami" (vita complete soltariam - izraz je koji se teško prevodi), u tišini i šutnji, gorljivoj molitvi, čitanju, radu i pokori" i u toj "skrivenoj apostolskoj plodnosti obogaćuje Crkvu". U prijedlošku iz 1973. - 1977. g. nailazimo na diobu u dva paragrafa. Prvi odgovara današnjem u potpunosti. U drugom paragrafu se naglašava kad se eremita priznaje "posvećenim". Prvi uvjet su zavjeti koji sadrže evanđeoske savjete, siromaštvo, čistoća i poslušnost. Istina, tu još nema govora o zavjetovanju u prisutnosti mjesnog biskupa, nego više o mogućnosti, da pustinjak može živjeti svoj životni put pod vodstvom mjesnog ordinarija (biskupa) ili kompetentnog "moderatora" iz redovničke zajednice. 

Godine 1979. kompetenti superior (compentens superior) pojavljuje se u sprezi sa zavjetima i vodstvom, samo kao druga mogućnost, u navodnicima; težište stvari ipak podliježe pod nadležnost mjesnog biskupa. Umjesto "obaćanja" /Zavjeta pustinjak se može obvezat i "drugom svetom vezom". Na koncu prijedložak iz 1980. g. traži - tek nešto jezičnom nijansom - postav današnjeg teksta. Biskup je jedini navedeni autoritet. Konačno prijedložak iz 1982 u potpunosti odgovara konačnom izdanju iz 1983. g. 

Nastavlja se ... prijevod u tijeku...

Pustinjski cvijet - s. Nazarena od Isusa

REKLUZA - ZATVORENICA NAŠIH DANA

7. Veljače 1990. godine, u samostanu monahinja Kamaldoljanki u Rimu, umrla je setra Nazarena Crotta. Puno sestara umire nakon dugih godina u klauzurnim samostanima i svakako da je poziv svake od njih posebno zvanje u Crkvi. Smrt sestre Nazarene probudila je vće zanimanje u svijetu, a njena ćelija do danas privlači mnoge hodočasnike u Vječni Grad i one koji žele moliti njezin zagovor. Što se to posebno veže za sestru Nazarenu i zašto o njoj vrijedi pisati?

Sestra Nazarena, po krštenju Julia, rođena je 15 listopada 1907. godine u Connecticut u USA, kao sedmo dijete u obitelji Crotta, talijanskih emigranata. Završila je studij književnosti i glazbe, bavila se plesom i sportom. Koliko god da je razmišljala o početku karijere u struci, nije vidjela sebe u obiteljskom i bračnom životu. Sjećajući se tog životnog perioda (1953), napisala je u pismu Majci Skolastiki Berardi: U pojedinim periodima mog života, Bog je bio nazočan na poseban način svojom milošću i dao mi je osjećati, da sam pozvana na nešto veliko, rijetko; tada još nisam znala, što bi to moglo biti. Uvijek sam osjećala, da brak nije bio za mene i da sam pozvana na nešto posebno. Znala sam da će mi jednog dana biti dano spoznati taj put, na koji me poziva Bog. To nešto neobično bilo je: „poziv u pustinju”.

Bog je u jednom trenutku dao spoznati s. Nazareni taj „posebni put”. Velikoj silini, kojoj se nisam mogla oduprijeti, privukao me k sebi, u pustinju – priznat će kasnije svojoj poglavarici. Sestra Nazarena je Božji poziv shvatila doslovce, te je zaželjela započeti život u Judejskoj pustinji, u Palestini. Realizaciji tog Puta, na tako doslovan način, usprotivio se duhovnik.

Julia na koncu odlazi u Karmel Newport, koji nakon tri mjeseca napušta i po savjetu duhovnika, odlazi u Rim. Rim je bio, kao i danas, bogat u raznolikosti Crkvenih redova i pokreta. Bilo je logično da će u tom bogatstvu Julia lakše pronaći svoj put i duhovno vodstvo... U samostanu monahinja kamaldoljanki na Aventinu prolazi vrijeme postulature i novicijata, ali nevideći mogućnost pune realizacije svoga „poziva na život u pustinji” izlazi iz samostana i ponovno odlazi u Karmel, ovog puta u Italiji. Dakako, ni taj oblik života nije odgovoarao njezinom pozivu, na koji se osjećala pozvana, zato se nakon petogodišnjeg iskustva i uz nutarnje trpljenje odlučila napustiti samostan. U jednom pusmu svom kasnijem ispovjedniku, O. Anzelmu Giabbani OSB Cam., piše, kako je godinama osjećala da prolazi kroz oganj, gledajući ogromnu duhovnu snagu koja ju okružuje.

Od prvoga „poziva u pustinju”, kako je Julia spoznala 1934. g., živjeći kod svojih roditelja u Sjedinjenim Državama, prošlo je gotovo deset godina. Nije bilo lako u ono vrijeme ulaziti i izlaziti iz samostana što je povlačilo mnoga pitanja, poglede, a možda i osude, drugih. Iz perspektive vremena, čini se, da ju je Bog kroz sva ta iskustva pripremao na život u potpunoj osami. Nakon tolikih godina potraživanja, Julia dolazi do svoje konačne postaje, a to je bio već poznati joj samostan Kamaldoljanki sv. Antuna Opata u Rimu. Već je kod njih jedanput prošla vrijeme početne formacije, a sada bi to konačno trebalo biti mjesto do konca njezina života. Samostanska zajednica odlučuje promiti Juliu ka privatnu Rekluzu, zatvorenicu u četiri zida. Dakle, Julia nije primljena kao član ove benediktinske zajenice, nego kao privatna osoba kojoj su pruženi uvjeti da ostvari ovaj specifičn poziv. Dan 21. studenog 1945. g., bio je poseban za Juliu Crottu, jer je napokon pred njom stajala mogućnost pune realizacije „poziva u pustinju”,.

Nakon privatne audijencije, na koju je primljena kod sv. Oca Pia XII, Julia započinje život u rekluzi, što znači u potpunoj izolaciji, kako od svijeta, tako i od zajednice u kojoj boravi. Za vrijeme audijencije Julija je predstavila svoje vlastito pravilo za život u zatvorenoj ćeliji. Papa Pio XII ju je blagoslovio, iako je priznao da je pravilo malo presurovo. Prema tom pravilu, sestra Nazarena Julia Crotta, provela je 43 godine života u potpunoj izolaciji. Mala, skromna ćelija, s jednim prozorom neprozirnog stakla što gleda na Circo Massimo, a drugima na unutrašnjost crkve, gdje do danas monahinje Kamaldoljanke obavljaju svoju liturgiju, postala je za Juliu mjesto konačne realizacije „poziva u pustinju”.

Nakon dvije godine života u rekluzi, dobila je dopuštenje položiti privatne zavjete i uzela je ime s. Nazarena od Isusa, želeći nasljedovati Njegov skroviti život u Nazaretu, boraveći u ćeliki kako je govorila: „ona sama sa samim Bogom”. Tako je isprva s. Nazarena bila nešto kao biskupijska pustinjakinja, što je njoj bilo sasvim dobvoljno, iako je kasnije primljena u red Kamaldoljanki. Nakon nekoliko godina ostvarenog poziva napisala je u pismu O. A. Gabbani, da život anahoreta mora biti „ukopan” u šutnji, samoći, skrovitosti, nekako „pokopan” u samome Bogu, mora biti skrovit život, o kojemu ništa neznamo, o kojemu nitko ne govori niti čuje.

31 svibnja 1953. godine S. Nazarena ipak polaže svečane monaške zavjete i tako postaje monahinja kamaldoljanka. Poziv sestre Nazarene nije bio bez sudjelovanja u životu zajednice kamaldoljanki, jednome od najstrožijih ogranaka benediktinskog Reda. Ručnim radom, točnije pletenjem palminih grančica za nedjelju cvijetnice, sestra je i materijalno doprinosila samostanu te je tako pokrivala svoj život i radom svojih ruku.

Papa Pavao VI. posjetio je samostan sv. Antuna pustinjaka na Čistu srijedu 23. veljače 1966. i blagoslovio s. Nazarenu iza rešetaka. Vjerna svom pravilu i pozivu, svoje je lice sakrila i pred sv. Ocem ispod crnog vela. Sav svoj zatvorenički život sestra je skrivala svoje lice za Gospodina i kako je život u samostanu išao dalje svojim tijekom, i poglavarice su se mijenjale, one, zadnjih godina Nazarenina života, nisu niti znale kako sestra rekluza izgleda. Bilo je nekih lukavih pokušaja da se fotografira, ali u glavnom samoinicijativnih kod pojedinih sestara i bez velikog uspjeha.

Takav život nije prolazio bez svojih kušnji, dapače, one su bile jače, lukavije, učestalije i bolnije. Nije svaka poglavarica razumjela ili barem htjela tolerirati posebno zvanje s. Nazarene, te se pokušavalo sestri uskratiti taj „poseban status“ u zajednici…

No, Bog je htio da ovaj pustinjski cvijet, u jednom neočekivanom trenutku, procvjeta i proslavi svog Stvoritelja. Ovaj poziv, baš kao pustinjski cvijet, rijedak je u našoj Crkvi. Takav i treba biti. Nije ga lako razumjeti, baš kao i cvijet u pustinji. Zašto baš tamo, u pustoj zemlji, u ovo nevrijeme, želi cvasti. I za koga? Kome se želi pokazati, čija ga ruka želi ubrati?

Svojim životom u potpunoj skrovitosti, provedenim u molitvi, pokori i ručnom radu, dala je ne samo svojim sestrama, nego i cijeloj Crkvi i svijetu svjedočanstvo posvećenosti Bogu iz Ljubavi.

Rekluza

Rekluza je oblik posvećenog života, trenutačno moguć samo u Kamaldoljanskom redu, najstrožijem ogranku benediktinskog nasljeđa. Zasniva se na potpunoj vanjskoj izolaciji od svijeta, čemu druguju strogi post i pokorničke vježbe. Rekluza je osobito rijetko zvanje i može se prvdati jedino Božjom ljubavlju i milošću Spasitelja.
U Kamaldoljanskim je samostanima često pripremljena jedna ćelija bliže svetištu crkve, s nakanom, da se osiguraju posebni uvjeti, ko Gospodin pozove koju od sestara na život rekluze. Tu ćeliju sestra nikada ne napušta, osim iz zdravstvenih razloga, ali tada prestaje život rekluze. Imala bi mogućnost izlaska vani, na maleni hodnik iza ulaza u ćeliju. Sudjelovala bi u Euharistiji iz svoje kapele, pričešćujući se kroz poseban otvor (dovoljan za pružiti dlanove) blizu prezbiterija - oltara.

Među hrvatskim blaženicima ističe se Ozana Kotorska (1493. - 1565.), dominikanska trećoredica i rekluza ili „zazidana djevica“, kako su to u ono vrijeme nazivali.

Na slikama je prikazana s. Nazarema Julia Crota, pri ulasku u samostan; radni dio ćelije i habit od grubog sukna.

SVJETLOST NA PROSVJETLJENJE NARODA

Svim posvećenicima, iskrenim bogotražiteljima, krštenicima i djeci Boga svjetla vječnoga... neka je blagoslovljen dan života, Bogu posvećenih pustinjaka, monaha, redovnika, redovnica i laika...

Pustinjaci sa sv. Franjom

...klanjati se Ocu u duhu i istini (usp Iv 4,23).

Ovaj kratki citat logo je jedne nove duhovne obitelji/pokreta pod imenom "Pustinjaci sa sv. Franjom". Svoj datum osnutka bilježe na božić 2001. g. u župi San Matteo di Savigno, Bolonjska nadbiskupija. Riječ je o malom pokretu koji spaja ugodno s korisnim. O čemu je konačno riječ?

Već duže vrijeme pratim i bilježim na ovom blogu ponovno buđenje pustinjačke duhovnosti u Crkvi, u individualnom obliku. Crkva je svojim vjernicima dala pravno okrilje i zaštitu onima koji osjećaju ovaj poziv. Jednako se može primjetiti da je isti pustinjački poziv raznolik onoliko koliko je i odazvanih tom nadahnuću za žvot u pokori, molitvi i tišini. Jedan od ovih oblika pustinjaštva želim opisati u ovom postu, a riječ je o maloj zajednici koja je uspjela ili barem nastoji spojiti pustinjački poziv, aktivno sudjelovanje u župi, pastoralnu potpora župniku...

Crkva na zapadu sve više bilježi pad broja svećenika - dušobrižnika, takva je situacija sve prisutnija i kod nas. Mnogim svećenicima se povjerava više župnih zajednica od jednom, a s time i više crkvenih objekata na području pastoralnog djelovanja... Don Augusto Modena, župnik je jedne takve proširene župe i opslužuje viže zajednica u svom pastoralnom radu. U kontaktu s ljudima koji teže pustinjačkom životu, ponudio im je svoje filijalne kuće i crkvene objekte da se u njima nastane i žive svoj pustinjački poziv. Iz tog praktično riješenja rađa se jedna duhovna inicijativa, danas mala pustinjačka obitelj pod nativom "Pustinjaci sa sv. Franjom".

Ova mala pustinjačka obitelj ima za cilj duhovnu i pastoralnu potporu župnicima koji imaju više crkvenih objekata pod svojom upravom. Pustinjaci žive od rada svojih ruku i u dogovoru sa župnikom svoj boravak u župnim i filijalnim kućama, svetištima, nadoknađuju financijski, održavanjem sakralnog prostora, pastralnom asistencijom... Očito je riječ o pustinjacima koji nisu odabrali život u potpunoj osami. Na takav način crkve, kapele i svetišta koja uglavnom imaju zatvorena vrata, a bogoslužje je u njima rijetko ili jednom u tjedan dana, poprimaju ponovno ozračje doma molitve. Pisano je: Dom će se moj zvati Dom molitve (Mt 21,13). Uz dozvolu mjesnog biskupa i župnika u njima je ponovno nazočan Presveti Oltarski Sakrament, uljanica vječnoga svjetla i otvorena Božja Riječ, te neprestana molitva pustinjaka koji nastoji biti otvoren svakom iskrenom bogotražitelju. Takva stalna prisutnost Gospodina u skoro napuštenim crkvama sigurno je dobra duhovna investicija i evangelizacijsko sredstvo župnika, župljana i pustinjaka koji ovakvim objektima vraćaju zasluženo dostojanstvo.

Svoj poziv na molitvu i klanjane pustinjačka zajednica svjedoči u samotnim crkvama i svetištima, selima koja nemaju svog župnika, gradskim filijalnim crkvama i kapelama ili čak u svojim obiteljskim kućama ili stanovima. Mimo gradske vreve ili života župske zajednice koji uvjetuju redoviti svakodnevni kontakt s ljudima, pustinjaci organiziraju svoj život prema vlastitim smjernicama/pravilu koje odobri mjesni bskup, ako se radi o biskupijskim pustinjacima, ili župnik ako je riječ o laicima koji svoj status laika žele zadržati polažući privatne zavjete. Neprestana molitva s vrhuncem sv. Mise, svakodnevne krunice i liturgije časova osnovica je njihovog pravila i plana dnevnog reda. Svakako, riječ je o laicima koji imaju određenu teološku naobrazbu i formaciju. Pustinjaci sa sv. Franjom ponekad svjedoče i životom u malim zajednicama - pustinjačkm obiteljima.

Na koncu, zašto baš "Pustinjaci sa sv. Franjom"?

Riječ je o zajednici vjernika koji svoj status laika i prisutnost u svijetu žele zadržati, a ipak biti na korist mjesnoj Crkvi, župniku i župnoj zajednici. Sveti Franjo, odnosno njegove prve godine obraćenja upravo svjedoče o takvom načinu života. Obnavljao je napuštene crkve, iako na početku doslovno , ipak je materijalna obnova bila uvertira duhovne obnove lokalne crkve, a kasnije i ... Nastojao je u njima dostojno čuvati Oltarski Sakrament i Božju Riječ uz živi plamen vječne svjetiljke, uvijek otvorenih vrata za one u potrebi. Iako je Franjo na koncu postao začetnik velikog pokreta Reda Manje Braće i time obogatio Crkvu u zadnjih 700 godina, ova se mala zajednica želi nadahnjivati Franjinim ptvim žarom, potiho, neprimjetno i jednostavno. Jedan anegdota iz Franjinog života slikovito govori o nakani ove pustinjačke obitelji. Papa Inocent III usnio je san u kojem se lateranska bazilika, majka svih crkava, urušava. No u snu se pojavljuje mali neugledni pokornik/redovnik koji podržava stupove bazilike i sprečava daljnju katastrofu. Riječ je o sv. Franji, kako je kasnije shvatio papa i njegovom novom pokretu koji je doista odigrao veliku ulogu obnoveu Crkvi. To otprilike želi biti ova mala pustinjačka obitelj "Pustinjaci sa sv. Franjom". Podržavatelji mjesne Crkve tamo gdje je potrebno, ako ne drugačije poput velikih redova sv. Benedikta i Franje, onda barem neprestanom molitvom, klanjanjem, šutnjom i pokorom...

Biskupijski pustinjaci u Španjolskoj

Nekoliko kratkih primjera na Youtube o životu suvremenih pustinjaka pokazije koliko pustinjaštvo može biti raznoliko. Neke snimke sam već postavio prije. Nije da me baš oduševljava svaki primjer, ali radi informacije ih postavljam ovdje.