Pustinjski cvijet - s. Nazarena od Isusa

REKLUZA - ZATVORENICA NAŠIH DANA

7. Veljače 1990. godine, u samostanu monahinja Kamaldoljanki u Rimu, umrla je setra Nazarena Crotta. Puno sestara umire nakon dugih godina u klauzurnim samostanima i svakako da je poziv svake od njih posebno zvanje u Crkvi. Smrt sestre Nazarene probudila je vće zanimanje u svijetu, a njena ćelija do danas privlači mnoge hodočasnike u Vječni Grad i one koji žele moliti njezin zagovor. Što se to posebno veže za sestru Nazarenu i zašto o njoj vrijedi pisati?

Sestra Nazarena, po krštenju Julia, rođena je 15 listopada 1907. godine u Connecticut u USA, kao sedmo dijete u obitelji Crotta, talijanskih emigranata. Završila je studij književnosti i glazbe, bavila se plesom i sportom. Koliko god da je razmišljala o početku karijere u struci, nije vidjela sebe u obiteljskom i bračnom životu. Sjećajući se tog životnog perioda (1953), napisala je u pismu Majci Skolastiki Berardi: U pojedinim periodima mog života, Bog je bio nazočan na poseban način svojom milošću i dao mi je osjećati, da sam pozvana na nešto veliko, rijetko; tada još nisam znala, što bi to moglo biti. Uvijek sam osjećala, da brak nije bio za mene i da sam pozvana na nešto posebno. Znala sam da će mi jednog dana biti dano spoznati taj put, na koji me poziva Bog. To nešto neobično bilo je: „poziv u pustinju”.

Bog je u jednom trenutku dao spoznati s. Nazareni taj „posebni put”. Velikoj silini, kojoj se nisam mogla oduprijeti, privukao me k sebi, u pustinju – priznat će kasnije svojoj poglavarici. Sestra Nazarena je Božji poziv shvatila doslovce, te je zaželjela započeti život u Judejskoj pustinji, u Palestini. Realizaciji tog Puta, na tako doslovan način, usprotivio se duhovnik.

Julia na koncu odlazi u Karmel Newport, koji nakon tri mjeseca napušta i po savjetu duhovnika, odlazi u Rim. Rim je bio, kao i danas, bogat u raznolikosti Crkvenih redova i pokreta. Bilo je logično da će u tom bogatstvu Julia lakše pronaći svoj put i duhovno vodstvo... U samostanu monahinja kamaldoljanki na Aventinu prolazi vrijeme postulature i novicijata, ali nevideći mogućnost pune realizacije svoga „poziva na život u pustinji” izlazi iz samostana i ponovno odlazi u Karmel, ovog puta u Italiji. Dakako, ni taj oblik života nije odgovoarao njezinom pozivu, na koji se osjećala pozvana, zato se nakon petogodišnjeg iskustva i uz nutarnje trpljenje odlučila napustiti samostan. U jednom pusmu svom kasnijem ispovjedniku, O. Anzelmu Giabbani OSB Cam., piše, kako je godinama osjećala da prolazi kroz oganj, gledajući ogromnu duhovnu snagu koja ju okružuje.

Od prvoga „poziva u pustinju”, kako je Julia spoznala 1934. g., živjeći kod svojih roditelja u Sjedinjenim Državama, prošlo je gotovo deset godina. Nije bilo lako u ono vrijeme ulaziti i izlaziti iz samostana što je povlačilo mnoga pitanja, poglede, a možda i osude, drugih. Iz perspektive vremena, čini se, da ju je Bog kroz sva ta iskustva pripremao na život u potpunoj osami. Nakon tolikih godina potraživanja, Julia dolazi do svoje konačne postaje, a to je bio već poznati joj samostan Kamaldoljanki sv. Antuna Opata u Rimu. Već je kod njih jedanput prošla vrijeme početne formacije, a sada bi to konačno trebalo biti mjesto do konca njezina života. Samostanska zajednica odlučuje promiti Juliu ka privatnu Rekluzu, zatvorenicu u četiri zida. Dakle, Julia nije primljena kao član ove benediktinske zajenice, nego kao privatna osoba kojoj su pruženi uvjeti da ostvari ovaj specifičn poziv. Dan 21. studenog 1945. g., bio je poseban za Juliu Crottu, jer je napokon pred njom stajala mogućnost pune realizacije „poziva u pustinju”,.

Nakon privatne audijencije, na koju je primljena kod sv. Oca Pia XII, Julia započinje život u rekluzi, što znači u potpunoj izolaciji, kako od svijeta, tako i od zajednice u kojoj boravi. Za vrijeme audijencije Julija je predstavila svoje vlastito pravilo za život u zatvorenoj ćeliji. Papa Pio XII ju je blagoslovio, iako je priznao da je pravilo malo presurovo. Prema tom pravilu, sestra Nazarena Julia Crotta, provela je 43 godine života u potpunoj izolaciji. Mala, skromna ćelija, s jednim prozorom neprozirnog stakla što gleda na Circo Massimo, a drugima na unutrašnjost crkve, gdje do danas monahinje Kamaldoljanke obavljaju svoju liturgiju, postala je za Juliu mjesto konačne realizacije „poziva u pustinju”.

Nakon dvije godine života u rekluzi, dobila je dopuštenje položiti privatne zavjete i uzela je ime s. Nazarena od Isusa, želeći nasljedovati Njegov skroviti život u Nazaretu, boraveći u ćeliki kako je govorila: „ona sama sa samim Bogom”. Tako je isprva s. Nazarena bila nešto kao biskupijska pustinjakinja, što je njoj bilo sasvim dobvoljno, iako je kasnije primljena u red Kamaldoljanki. Nakon nekoliko godina ostvarenog poziva napisala je u pismu O. A. Gabbani, da život anahoreta mora biti „ukopan” u šutnji, samoći, skrovitosti, nekako „pokopan” u samome Bogu, mora biti skrovit život, o kojemu ništa neznamo, o kojemu nitko ne govori niti čuje.

31 svibnja 1953. godine S. Nazarena ipak polaže svečane monaške zavjete i tako postaje monahinja kamaldoljanka. Poziv sestre Nazarene nije bio bez sudjelovanja u životu zajednice kamaldoljanki, jednome od najstrožijih ogranaka benediktinskog Reda. Ručnim radom, točnije pletenjem palminih grančica za nedjelju cvijetnice, sestra je i materijalno doprinosila samostanu te je tako pokrivala svoj život i radom svojih ruku.

Papa Pavao VI. posjetio je samostan sv. Antuna pustinjaka na Čistu srijedu 23. veljače 1966. i blagoslovio s. Nazarenu iza rešetaka. Vjerna svom pravilu i pozivu, svoje je lice sakrila i pred sv. Ocem ispod crnog vela. Sav svoj zatvorenički život sestra je skrivala svoje lice za Gospodina i kako je život u samostanu išao dalje svojim tijekom, i poglavarice su se mijenjale, one, zadnjih godina Nazarenina života, nisu niti znale kako sestra rekluza izgleda. Bilo je nekih lukavih pokušaja da se fotografira, ali u glavnom samoinicijativnih kod pojedinih sestara i bez velikog uspjeha.

Takav život nije prolazio bez svojih kušnji, dapače, one su bile jače, lukavije, učestalije i bolnije. Nije svaka poglavarica razumjela ili barem htjela tolerirati posebno zvanje s. Nazarene, te se pokušavalo sestri uskratiti taj „poseban status“ u zajednici…

No, Bog je htio da ovaj pustinjski cvijet, u jednom neočekivanom trenutku, procvjeta i proslavi svog Stvoritelja. Ovaj poziv, baš kao pustinjski cvijet, rijedak je u našoj Crkvi. Takav i treba biti. Nije ga lako razumjeti, baš kao i cvijet u pustinji. Zašto baš tamo, u pustoj zemlji, u ovo nevrijeme, želi cvasti. I za koga? Kome se želi pokazati, čija ga ruka želi ubrati?

Svojim životom u potpunoj skrovitosti, provedenim u molitvi, pokori i ručnom radu, dala je ne samo svojim sestrama, nego i cijeloj Crkvi i svijetu svjedočanstvo posvećenosti Bogu iz Ljubavi.

Rekluza

Rekluza je oblik posvećenog života, trenutačno moguć samo u Kamaldoljanskom redu, najstrožijem ogranku benediktinskog nasljeđa. Zasniva se na potpunoj vanjskoj izolaciji od svijeta, čemu druguju strogi post i pokorničke vježbe. Rekluza je osobito rijetko zvanje i može se prvdati jedino Božjom ljubavlju i milošću Spasitelja.
U Kamaldoljanskim je samostanima često pripremljena jedna ćelija bliže svetištu crkve, s nakanom, da se osiguraju posebni uvjeti, ko Gospodin pozove koju od sestara na život rekluze. Tu ćeliju sestra nikada ne napušta, osim iz zdravstvenih razloga, ali tada prestaje život rekluze. Imala bi mogućnost izlaska vani, na maleni hodnik iza ulaza u ćeliju. Sudjelovala bi u Euharistiji iz svoje kapele, pričešćujući se kroz poseban otvor (dovoljan za pružiti dlanove) blizu prezbiterija - oltara.

Među hrvatskim blaženicima ističe se Ozana Kotorska (1493. - 1565.), dominikanska trećoredica i rekluza ili „zazidana djevica“, kako su to u ono vrijeme nazivali.

Na slikama je prikazana s. Nazarema Julia Crota, pri ulasku u samostan; radni dio ćelije i habit od grubog sukna.